Uzmi novac sada ili kasnije? Finansijska oskudica ne dovodi do lošeg donošenja odluka

“Ovo istraživanje dovodi u pitanje preovlađujući stav da kada se ljudi osjećaju siromašno ili žive u siromaštvu, oni postaju nestrpljivi i kratkovidi i ne mogu ili ne razmišljaju o budućnosti”, rekla je koautorica studije Eesha Sharma, dr. Državni univerzitet u San Dijegu. “Umjesto toga, pruža okvir za razumijevanje da ljudi, kada se suočavaju s finansijskim nedostatkom, pokušavaju donijeti najbolju odluku koju mogu, s obzirom na okolnosti u kojima se nalaze.”

Istraživanje je objavljeno u Časopis za ličnost i socijalnu psihologiju.

Sharma i koautori Stephanie Tully, dr., sa Univerziteta Južne Kalifornije, i Xiang Wang, dr., sa Univerziteta Lingan u Hong Kongu, željeli su napraviti razliku između dvije suprotstavljene ideje: da ljudi preferiraju kraće- dobitak termina odražava nestrpljivost i impulsivnost, ili da odražava namjernije, namjerno donošenje odluka. Da bi to učinili, ispitali su kako se odluke ljudi mijenjaju u zavisnosti od vremenskog okvira potreba za koje smatraju da nemaju dovoljno novca.

“Potrebe postoje u širokom vremenskom horizontu”, rekao je Tully. “Često razmišljamo o neposrednim potrebama kao što su hrana ili sklonište, ali ljudi mogu iskusiti i oskudicu koja je povezana s budućim potrebama, kao što je zamjena dotrajalog automobila prije nego što umre, kupovina kuće ili plaćanje fakulteta. Ipak, istraživanje o oskudici je fokusirano gotovo isključivo za hitne potrebe.”

U trenutnoj studiji, istraživači su izveli pet eksperimenata u kojima su mjerili ili izazivali osjećaj oskudice kod sudionika, i ispitali kako su se izbori koje su ljudi donosili mijenjali ovisno o tome da li je ta oskudica povezana s kratkoročnom ili dugotrajnom potrebom.

Sve u svemu, otkrili su da kada ljudi smatraju da nemaju dovoljno resursa da zadovolje trenutne potrebe, kao što su hrana ili sklonište, veća je vjerovatnoća da će donijeti odluke koje nude trenutnu isplatu, čak i ako to dolazi na štetu primanja veća isplata kasnije. Ali kada oskudica ugrozi dugoročnu potrebu, kao što je zamjena dotrajalog automobila, ljudi koji doživljavaju oskudicu nisu ništa manje spremni čekati veće, kasnije nagrade – au nekim slučajevima spremniji su čekati – u poređenju sa ljudima koji nisu doživljava oskudicu.

U jednom eksperimentu, na primjer, istraživači su identificirali više od 1000 učesnika putem Facebook oglasa koji su planirali vjenčanje. Kod nekih su izazvali osjećaj oskudice pitajući se da li su se zbog planiranja vjenčanja ikada osjećali kao da nemaju dovoljno novca i koji dio cijene vjenčanja ih najviše brine. Kontrolna grupa je zamoljena da razmisli o dijelu svog vjenčanja zbog kojeg su bili najviše uzbuđeni.

Zatim je učesnicima rečeno da će biti uključeni u lutriju kako bi osvojili novčanu nagradu: 200 dolara odmah ili 300 dolara nekoliko mjeseci kasnije. Istraživači su otkrili da u prosjeku učesnici u grupi oskudice nisu imali značajno veću vjerovatnoću da izaberu trenutnu isplatu od onih u kontrolnoj grupi, što sugerira da oskudica, sama po sebi, nije izazvala veće nestrpljenje. Ali kada su ispitali izbore učesnika kroz sočivo datuma venčanja, otkrili su da je nedostatak uticao na preferencije. Kada su datumi venčanja učesnika bili pre datuma isplate veće nagrade (kraći vremenski horizont), veća je verovatnoća da će učesnici izabrati manju, raniju isplatu, ali kada su datumi venčanja učesnika bili nakon isplate veće nagrade (a duži vremenski horizont), vjerovatnije je da će izabrati veću, kasniju isplatu.

U naknadnom eksperimentu, istraživači su otkrili da je efekat vremenskog horizonta utjecao na izbor učesnika samo kada je isplata bila relevantna za ugroženu potrebu, sugerirajući da su odluke odražavale namjerne pokušaje učesnika da zadovolje ugroženu potrebu. Drugim riječima, kada su učesnici osjećali nedostatak novca za trenutne potrebe, vjerovatnije je da će izabrati manju, bržu isplatu u gotovini, u poređenju sa onima kada su osjećali nedostatak novca za dugoročne potrebe. Ali kada su se osjećali da im nedostaje vremena, a ne novca, onda to da li je potreba bila trenutna ili dugoročna nije uticalo na to da li su odabrali malu, brzu isplatu u gotovini ili veću, kasniju isplatu.

Istraživanje je relevantno za donošenje odluka za gotovo sve, a ne samo za one koji žive u siromaštvu, kaže Sharma. „Mnogi ljudi govore o finansijskoj oskudici kao da je ona zamenljiva sa siromaštvom“, rekla je ona. “Ali iskustvo osjećaja da su vam resursi neadekvatni je gotovo univerzalno – to je nešto s čime se svi mogu povezati, jer ste u nekom trenutku svog života vjerovatno osjetili da nemate dovoljno novca.”

Rezultati također imaju implikacije na vrste intervencija koje će vjerovatno pomoći ljudima da donesu bolje dugoročne odluke o svemu, od ličnih finansija do klimatskih promjena, kaže Wang.

“Razumijevanje iskustava oskudice je kritično, posebno kao faktori u društvu — klimatske promjene koje utječu na zalihe vode i hrane, inflacija koja utječe na troškove života i ciljaniji oblici reklamiranja koji sve više proizvode uočene potrebe — proizvode beskrajne pokretače percipirane oskudice”, ona je rekla.