Naslovnica VIJESTI NAD EUROPOM ZLOKOBNO LEBDI SJENA RATA! Treba odraditi američki posao prema ruskom...

NAD EUROPOM ZLOKOBNO LEBDI SJENA RATA! Treba odraditi američki posao prema ruskom receptu!

61
0




Glavni događaji geopolitičkog karaktera prošlog tjedna svakako su bile vijesti vezane uz američke sumnje da su baltičke plinovode Sjeverni tok u zrak digli ljutiti Ukrajinci bez znanja predsjednika Zelenskog, krajnje zaoštrena kineska retorika prema SAD-u i njezino još jače povezivanje s Rusijom, kao i nova revolucionarna gibanja u Gruziji vezana uz parlamentarno izglasavanje zakona o “stranim agentima” pa njegovo povlačenje nakon velikih nereda u Tbilisiju, a što sve skupa može zakomplicirati položaj Rusije na Kavkazu i ukupno – u slučaju “otvaranja drugog fronta”.

Naravno, ispred svega toga još su, a to će još dugo i biti, vijesti o krvavom ukrajinskom ratu kojemu se ne nazire kraj i koji ubrzano prijeti eskalacijom i “usisavanjem” i drugih zemalja koje sudjeluju u toj opasnoj “igri”.

Već je pomalo dosadno ponavljati tezu kako je Europska unija najveća gubitnica ukrajinskog rata, koja je nedvojbeno istinita. Gubitak jeftinih i pouzdanih ruskih energenata i sirovina koje zamjenjuju oni skuplji, od drugih svjetskih izvoznika, deindustrijalizacija i odlazak europskih investitora u mirnije prekoatlantske luke, velika inflacija i rast nezaposlenosti – to najbolje i potvrđuju.


Međutim, nakon dragovoljnog odbacivanja unosne, višedesetljetne suradnje s Rusijom zbog njezine invazije na Ukrajinu, EU sada uporno nastoji zadržati partnerske odnose s Kinom, prije svega u sferi trgovine, čiji je dominantan smjer u smislu plasmana proizvoda ipak išao iz Kine prema Europi. Ali Europskoj uniji to nije smetalo.

Nema odricanja

Osiguravalo joj je jeftine i kvalitetne kineske proizvode na policama njezinih supermarketa, a pritom je zadržavala velik broj proizvodnih pogona svojih industrijskih megabrendova u golemoj Kini, prije svega onih automobilskih – što im je donosilo goleme zarade. Tko bi u tako posloženim uvjetima uopće i želio nešto mijenjati – s obje strane, i u Pekingu i u Bruxellesu? Uostalom, robna razmjena EU-a s Kinom 2021. prvi je put bila veća i od one tradicionalno najveće – između EU-a i SAD-a.

Drugim riječima, EU se, nakon Rusije, ne želi dragovoljno odreći i Kine. To, naravno, smeta Washingtonu, koji Kinu smatra svojim najvećim dugoročnim suparnikom u svim sferama, pa tako i u ekonomiji i globalnoj trgovini.

Zbog svega toga u službeni posjet Washingtonu, tj. predsjedniku Joeu Bidenu, stiže predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Netko će reći da dolazi po nove instrukcije, a netko da s ispruženom rukom ide od Bidena prositi pomoć. Smatram da je i jedno i drugo točno. Instrukcije će se odnositi na nužnost nastavka financijske i vojne pomoći Ukrajini i na pitanje kako još više “zapapriti Rusiji”, dok bi se prosidba pomoći mogla odnositi na zahtjeve da SAD kompenzira troškove koje će EU imati. Ali ne zbog svoje pomoći Ukrajini ili uvedenih silnih paketa proturuskih sankcija, na što je Bruxelles dobrovoljno pristao, nego zbog prošlog ljeta usvojenog spornog američkog protuinflatornog zakona o klimi i krilatice “Kupujmo američko”, koji daje privilegije odnosno porezne olakšice inozemnim visokotehnološkim tvrtkama ako prebace svoju proizvodnju u SAD.

Jasno je kako se to prije svega odnosi na visokotehnološke i visokoprofitabilne tvrtke iz EU-a i Velike Britanije, koje se sada kod kuće suočavaju s visokim cijenama i manjkom  energije. Naime, subvencije koje države EU-a daju za lakše podnošenje energetske krize usmjerene su na kompenzaciju rasta životnih troškova za stanovništvo, a ne na industriju, s ciljem održavanja socijalnog mira.

Visoka cijena

To je snažno pogodilo industriju koja je zato morala ili smanjivati ili gasiti proizvodnju, a uz to je i krajnje upitno koliko će se dugo moći održavati tako kupljen socijalni mir. Jer osim što on ima svoju visoku proračunsku cijenu, pad proizvodnje i slabljenje biznisa neminovno dovodi do ukidanja radnih mjesta, tj. rasta nezaposlenosti, pa će se ukupne posljedice svega toga u EU-u vidjeti tek kasnije.

Ali sve učestaliji i masovniji prosvjedi na ulicama europskih gradova zlokoban su signal – nebitno je li riječ o Macronovoj nepopularnoj mirovinskoj reformi koja na ulice dovlači milijune nezadovoljnih Francuza ili o prosvjedima u Ateni zbog loše vladine politike u segmentu prometne infrastrukture i željeznica. Ljudi u Europi jednostavno postaju sve više frustrirani, a atmosfera u smislu sagledavanja budućnosti i životne perspektive postaje turobna. Uz to, u zraku zlokobno lebdi i sjena ukrajinskog rata koja sve više prijeti i njihovim uvlačenjem u isti, a da ih o tome nitko ništa ne pita.

Biden je, tako, prije dolaska Ursule Von der Leyen, u međuvremenu i Emmanuelu Macronu, a nedavno i Olafu Scholzu obećavao pronaći mogućnost za određene kompromise s ciljem ublažavanja strahova EU-a zbog negativnih učinaka spornog američkog zakona – ali sve je, očekivano, zasad ostalo na riječima. U zakonu se ništa nije promijenilo, a teško i da hoće, jer na to ukazuje povijest. Amerikanci ne donose zakone poput država “prćija”, da bi ih onda na nečiji mig, tj. interes, mijenjali, prilagođavali, ukidali.

Oni se rukovode isključivo američkim nacionalnim interesima. Medij POLITICO piše kako uoči sastanka Bidnen – von der Leyen američki dužnosnici oštro upozoravaju EU na Kinu i obećavaju rješavanje trgovinskih sporova.

Pritom, kako se navodi u tekstu, američka vlada dostavlja EU-u obavještajne podatke koji pokazuju da Kina razmatra isporuku oružja Rusiji za uporabu u ukrajinskom ratu. Neki ove američke navode unutar EU-a shvaćaju ozbiljno, piše POLITICO, i navodi primjer Scholza koji je zbog toga “oštro upozorio Kinu”, dok su drugi, uključujući Ursulu von der Leyen, bili mnogo oprezniji u pogledu američkih tvrdnji.

Osobni interesi

Kad je riječ o obećanjima, američki dužnosnici uvjeravaju Europljane da će njihove tvrtke dobiti neku vrstu poreznih olakšica i subvencija vezano uz trgovinske sporove u sklopu gore navedenog američkog zakona. Međutim, piše dalje taj medij, “reakcija Europe na to je u najboljem slučaju dvosmislena”, jer “mnoge zemlje oklijevaju odreći se unosnog kineskog tržišta”, a “među njima je i Njemačka”.

“Europljani su već iskusili duboku ekonomsku traumu prekida s Rusijom. Ne mogu ni zamisliti raskid s Kinom”, rekla je bivša dužnosnica State Departmenta Heather Conley, zadužena za europska i euroazijska pitanja.

Međutim, ona navodi kako pritisak SAD-a na Europu raste i da ima naznaka da će američka kampanja uroditi plodom jer je Njemačka rekla da će ponovno razmotriti korištenje opreme kineskih tvrtki Huawei i ZTE, dok je Nizozemska rekla da će blokirati isporuke naprednih pisača s čipovima u Kinu.

Od Europe se može učiniti više, rekla je Conley, ali SAD mora preispitati svoje političke prioritete. “SAD će u tu svrhu morati stvoriti alternativu, radeći na jačanju Europe i naših azijskih saveznika”, izjavila je dalje, dodavši kako to zahtijeva zakone o tehnologiji, kritične minerale, opskrbne lance i razmatranje potreba saveznika. Međutim, zaključila je kako “svega toga u najnovijim američkim zakonima, gdje je naglasak na domaćoj industriji, nema”.

Italija najvjerojatnije čeka rezultate sastanka Ursule von der Leyen s Bidenom. Naime, ovih je dana stigla vijest kako vlada premijerke Giorgie Meloni tek treba odlučiti hoće li obnoviti memorandum o razumijevanju između Rima i Pekinga koji istječe sljedeće godine i koji je s Kinom 2019. sklopila bivša vlada Giuseppea Contea. Italija se tada pridružila skupini partnerskih zemalja koje su se uključile u kineski projekt Inicijativa pojas i put – poznatom kao “Novi put svile”. U nju je sada, podsjećam, uključeno 18 država članica EU-a. Dakle, ako Biden popusti pred predsjednicom Europske komisije, Rim bi možda mogao krenuti u nastavak suradnje s Pekingom.

Jasni ciljevi

Međutim, pojedini visoki dužnosnici i pojedine zemlje unutar EU-a imaju neka druga razmišljanja i planove za Europsku uniju. Oni su od ekonomskih interesa puno više usmjereni na pretvaranje Europske unije u vojnu utvrdu prema Rusiji.

Tako je visoki predstavnik EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell u prošlotjednom intervjuu za Euractiv izjavio, ni manje ni više nego ono na što su već davno prije mnogi upozoravali: kako je EU gotovo iscrpio svoje mogućnosti za sankcijske mjere protiv Rusije. Međutim, odmah je i dodao kako se sada pozornost bloka treba preusmjeriti na financijsku i vojnu potporu Ukrajini.

“Odgovor je uvijek isti – nastaviti podržavati Ukrajinu. Ukrajini je potrebno mnogo novca samo da bi strojevi radili, država u ratu ima mnogo financijskih potreba – to će zahtijevati puno truda s naše strane.” Rekao je kako je odgovornost Europe da Ukrajince na bojnom polju “podupre, također pružanjem oružja i streljiva” i da EU ima financijske kapacitete koje treba pretvoriti u vojne i odvesti ih na prvu crtu, uz odgovarajuću obuku ukrajinskih vojnika.

Ministri obrane EU-a, u nazočnosti glavnog tajnika NATO-saveza Jensa Stoltenberga, u Stockholmu su se načelno složili da će nastaviti s planovima za ubrzanje opskrbe Ukrajine topničkim streljivom od 155 milimetara i da ga sve članice trebaju odmah isporučiti Kijevu u svim svojim količinama kojima raspolažu.

Međutim, problem je što tog streljiva nema dovoljno i što će to oslabiti obrambene mogućnosti samih država članica EU-a.

Borrell, koji je predložio plan koji bi u tu svrhu koristio novac već dodijeljen Europskom fondu za mir, i koji je već dodijelio 3,6 milijardi eura za naoružavanje Ukrajine od početka ruske invazije, a nedavno je dopunjen s dodatne dvije milijarde eura za 2023., kaže: “Zasad nam treba dogovor o dvije milijarde eura – ako to ne bude dovoljno, vratit ćemo se tomu jer ne znamo koliko streljiva možemo kupiti s ove dvije milijarde eura… a potreba će se također mijenjati u skladu s prirodom rata”.

Rasipanje sredstava

“Pitanje je: želimo li nastaviti koristiti ovaj alat za naoružavanje Ukrajine i kako podržati vojske naših partnera, na primjer, u Africi? Puno je obveza”, rekao je Borrell. “Želimo li i dalje biti globalni akter? Onda to košta, a države članice će morati odlučiti.”

Borrell je rekao da prvu milijardu eura može lako apsorbirati europska industrija jer “imamo europske proizvođače koji mogu proizvesti ovu vrstu streljiva”.

Odgovarajući na kritike da bi europsko rješenje moglo biti zasjenjeno u odnosu na treće zemlje poput SAD-a ili Ujedinjenog Kraljevstva koje bi Ukrajinu mogle brže opskrbljivati streljivom, Borrell je rekao: “Ako postoji jasna potražnja iza koje stoji novac, industrija će pokrenuti veću proizvodnju”.

Teško je vjerovati da ove ludosti o militarizaciji i društva i ekonomije i politike – navodno zbog Ukrajine koja nije ni članica EU-a ni članica NATO-saveza pa da bi postojale tako radikalne obveze i gdje se, osim mahnite proizvodnje oružja u EU-u, više ne vidi ništa drugo – Borrell govori sam od sebe i zato što on to voli i želi.

Pritom ne treba imati nikakve sumnje: Borrella će, sasvim sigurno, u njegovim planovima zdušno poduprijeti najprije istočno – baltičko krilo EU-a predvođeno Poljskom. Ta zemlja već dugo i uporno i, mora se priznati, vrlo uspješno stvara novi “Varšavski pakt” s njom na čelu. Naravno, “pakt” je to koji je ovoga puta usmjeren borbi protiv Rusije, a ne “mrskog kapitalističkog” Zapada.

Varšava za tu politiku ima potporu Washingtona i s njim je gotovo sigurno usuglašena. Međutim, od SAD-a Poljska zasad dobiva isključivo oružje, dok je ekonomski potpuno ovisna o EU-u, prije svega Njemačkoj. Onoj istoj koju, usprkos tomu, često otvoreno i oštro kritizira za navodnu nedostatnu pomoći Ukrajini iako je stanje Bundeswehra još otprije poznato kao vrlo loše u smislu količina suvremenog oružja kojim raspolaže. Osim toga, Varšava pokreće i procese u kojima od Njemačke traži nove goleme reparacije za poljsko stradanje u Drugom svjetskom ratu.

Nova sila

Sve to vjerojatno i najbolje ilustrira sadašnji ponižavajući položaj u koji se Berlin doveo nakon dugogodišnje vladavine kancelarke Merkel, jer se Njemačka, u nepunih godinu i pol dana, od europske industrijske, financijske i političke velesile pretvorila u suprotnost – zemlju prema kojoj se svatko nabacuje blatom kako mu se prohtije.

Oni koji govore kako drukčije i nije moglo biti s obzirom na njemački poraz u Drugom svjetskom ratu i zločine Hitlerova nacizma zbog kojih je ona pod patronatom SAD-a, prema mom mišljenju nisu u pravu. Ovdje im suprotstavljam primjer isto tako u Drugom svjetskom ratu poraženog Japana, koji je jednako pod američkim patronatom, čija je vlada uspjela u ovim novim tektonskim geopolitičkim poremećajima očuvati vitalne japanske gospodarske interese – iako je, također, na zahtjev Washingtona morala krajnje zaoštriti odnose s Rusijom i Kinom.

Tim više je to točno, ako se uzme u obzir da su i Japan i Njemačka sada ključne države za SAD u njihovoj borbi – u Aziji s Kinom, a u Europi s Rusijom. Berlin je, zato, posve sigurno sve ovo mogao za sebe puno bolje iskalkulirati.

Ali sada je ta priča završena.

Njemačke i elite EU-a svoj su put izabrale još prije ruske invazije. Krenule su putem klasičnog oportunizma, prije toga “ošamućene” Trumpovim “antieuropejstvom”, i prihvatile Bidena kao spasonosno rješenje te vezale svoju vanjsku politiku potpuno uz Washington. Međutim, Biden se vrlo brzo pokazao kao puno “čvršći dečko” u odnosu na omraženog Trumpa i preuzeo, u doslovnom smislu te riječi, sve poluge upravljanja vanjskom, sigurnosnom i energetskom politikom EU-a, a sada, vrlo lako, i onom strateškom ekonomskom.

EU ima američku zadaću pod bilo koju cijenu pretvoriti se u “Varšavski pakt” – htio to netko unutar nje ili ne. I to će tako biti dok su sadašnje europske elite na vlasti. Njih može ugroziti samo socijalni bunt građana pa je vjerojatno na to i aludirala spomenuta bivša dužnosnica State Departmenta Heather Conley kada je rekla kako bi Biden ipak trebao voditi računa i o nekim interesima svojih saveznika.

Kinezi ne odustaju

I dok se EU s Kinom još nada održati kakve-takve odnose, čini se kako odnosi između SAD-a i Kine sve brže krahiraju. Preciznije, vode prema konačnom završetku gotovo tri desetljeća “medenog mjeseca” u gospodarskoj suradnji i trgovini – bez povijesnog presedana. Štoviše, čini se kako se ubrzano ostvaruje i američka noćna mora – stvaranje “čelične osovine” između Kine i Rusije za koju nije kriv nitko drugi nego Washington i njegova vanjska politika otvaranja dvaju frontova istodobno – i prema Moskvi i prema Pekingu. Ako toj osovini dodamo i Iran, a moramo – sve to poprima još neugodniju sliku za SAD.

O realizaciji upravo tog “crnog scenarija” sve otvorenije govore i američki analitičari i američke obavještajne službe.

One smatraju da se “nastavlja ljubavna afera između Kine i Rusije”. Upravo o toj temi i tim riječima piše Euractiv 9. ožujka, pozivajući se na čelnike obavještajnih službi SAD-a.

“Usprkos globalnoj reakciji zbog ruske invazije na Ukrajinu, Kina će zadržati svoju diplomatsku, obrambenu, gospodarsku i tehnološku suradnju s Rusijom kako bi nastavila izazivati Sjedinjene Države, iako će ograničiti javnu potporu”, rekli su vodeći američki obavještajci u objavljenoj procjeni prijetnji na redovitom godišnjem saslušanju Senatskog odbora za obavještajne poslove.

Izvješće se uglavnom fokusiralo na prijetnje iz Kine i Rusije.

“Možda je suvišno reći kako NR Kina, koja sve više izaziva Sjedinjene Države, gospodarski, tehnološki, politički i vojno diljem svijeta, ostaje naš prioritet bez premca”, izjavila je direktorica Nacionalne obavještajne službe Avril Haines, glavna savjetnica za obavještajne službe predsjednika Joea Bidena.

Međutim, rekla je da američke obavještajne službe procjenjuju kako Peking vjeruje da ima koristi od stabilnog odnosa, unatoč Jinpingovoj nedavnoj oštroj kritici Sjedinjenih Država.

Kad je riječ o odnosu Kine i Rusije, rekla je kako “ne vidimo da postaju saveznici kao što smo mi sa saveznicima unutar NATO-a, ali usprkos tomu, vidimo povećanje suradnje u svim sektorima”.

Ako bi potresi zadesili Ameriku, to bi se odrazilo na cijeli svijet

Rekao bih kako je Amerika postala talac svoje hegemonije. Washington jednostavno nije sposoban promišljati izvan te kategorije otkako je krajem 80-ih godina izvojevao pobjedu nad SSSR-om u hladnom ratu. On nije želio uočavati promjene koje se događaju u svijetu, a procese koje je smatrao za sebe neprihvatljivima jednostavno je ignorirao, smatrajući ih neostvarivima bez njegova pristanka. Tko nije s nama, taj je protiv nas – sintagma je koja je u Washingtonu vrijedila i u vrijeme afganistanske i u vrijeme iračke kampanje – a od tada do danas ništa se nije promijenilo.

Međutim, drugi su, očito, mislili drukčije. Sada smo tu gdje jesmo – u kulminaciji globalne krize u kojoj je Ukrajina samo neposredno bojno polje za puno šire i važnije geopolitičke i geoekonomske ciljeve svih ključnih globalnih igrača – “trolist” SAD, Rusija, Kina.

Ono što je sada problem za SAD jest to što se svijet nakon ruske invazije polarizirao po drukčijem modelu od onog koji je planiran. Polarizacija je izvršena na zemlje združenog Zapada protiv Rusije, sve brže i Kine i na one koje u tome ne žele sudjelovati.

U ove druge – a to su zemlje tzv. globalnog juga, ulaze one u rasponu od Latinske Amerike sa svojim predvodnicima Meksikom, Brazilom i Argentinom, preko Afrike do Azije, gdje treba izdvojiti arapske zemlje, Tursku, Iran i Indiju.

Kako će Washington odgovoriti na ovu neočekivanu konfiguraciju, nije poznato. Zapravo, on ima samo dvije mogućnosti:

maksimalno zaoštriti sigurnosnu situaciju najlakše kroz Ukrajinu i kroz Tajvan i krenuti u izazivanje Trećeg svjetskog rata, u kojem, međutim, i sam prvi put može izgorjeti u globalnom plamenu, ili prihvatiti realnost i zadovoljiti se uspostavljenom hegemonijom, tj. predvodništvom Zapada.

Međutim, i u tom združenom Zapadu ima dosta snažnih igrača koji ostaju vjerni partneri SAD-u sve dok smatraju da im on osigurava glavninu ili zadovoljavajuću količinu njihovih interesa. Pritom se itekako oslanjaju upravo na američku glavnu ulogu u svijetu. Što će, međutim, biti ako ona iščezne, a što se zapravo već i događa – pitanje je na koje nitko ne zna odgovor. Jer Amerika je i dalje najjača država, a potresi koju bi nju mogli zahvatiti sigurno bi se prelili na cijeli svijet. A to nitko ne želi.

Na užas Amerikanaca, Kina je pomirila Iran i Saudijsku Arabiju

Iran je prošlog tjedna najavio kako će uskoro nabaviti ruske suvremene višenamjenske borbene zrakoplove Su-35S, što je između Moskve i Teherana dogovoreno još prošle godine, nakon što su u listopadu 2020. prestale važiti međunarodne sankcije za isporuke Iranu suvremenog konvencionalnog oružja.

Tom aranžmanu oštro su se protivile i Sjedinjene Države i Izrael s obzirom na to da će to uvelike ojačati sposobnosti zastarjele iranske zračne flote, što će prijetiti njihovim interesima u široj zoni ne samo Perzijskog zaljeva.

Međutim, ni tu nije kraj.

Dana 10. ožujka stigla je vijest da su Iran i Saudijska Arabija postigli dogovor o obnovi međusobnih odnosa sedam godina nakon što su bili prekinuti. Ono što je ovdje još bitno naglasiti jest to da su taj dogovor postigli uz posredovanje Kine, a i sami su se pregovori o tome odvijali u Pekingu.

Sporazum je postignut nakon nekoliko dana intenzivnih pregovora u kineskoj prijestolnici između visokih predstavnika dviju država. Dvije susjedne zemlje Perzijskog zaljeva složile su se da će ponovno uspostaviti odnose i otvoriti veleposlanstva u roku od dva mjeseca.

U zajedničkoj su izjavi naglasili međusobno poštovanje suvereniteta i nemiješanje u unutarnje poslove, složili su se da će provoditi sporazum o sigurnosnoj suradnji potpisan 17. travnja 2001. i da će se vratiti provedbi sporazuma o gospodarskoj, trgovačkoj, investicijskoj, tehničkoj, znanstvenoj, kulturnoj i sportskoj suradnji potpisanoj još 1998. godine.

Iran, Saudijska Arabija i Kina izrazili su čvrstu odluku da ulože sve napore u jačanje regionalnog i međunarodnog mira i sigurnosti – stoji u priopćenju.

Ovaj uspjeh za Peking je vrlo važan jer on smatra kako pruža svijetu još jedan dokaz da je Kina sposobna rješavati globalne probleme na način na koji to SAD ne može zbog “vječne pristranosti” jednoj od strana u sukobu.

 


Izvor: novi.ba


Pratite nas na Facebook-u | Twitter-u | YouTube-u

WPAP (9233)